Marija Patljak Bilić

(drugi dio priče)

 

Početak i osvještavanje

Točno 23. kolovoza 2019. u 11 sati i  45 minuta, u samo 5 minuta, moj se život  okrenuo naglavačke. Tih pet minuta trajalo je cijelu vječnost, a oduzelo mi je pravo na sreću, pravo na život. Bilo je to  uvjerljivo mojih najgorih 5 minuta u mojih 38 godina.

Danas, godinu dana kasnije, kada se okrenem i pogledam unazad, vidim koliko sam griješila i kako  uopće nisam slušala znakove svoga tijela koje je tražilo pomoć…Trčeći kroz život trudila sam se da budem savršena žena, majka i kćerka. Glumila sam „Super woman“ koja naravno sve mora, a i može! No trčeći kroz život izgubila sam sebe, izgubila sam svoje istinsko zadovoljstvo… Imala sam ja želje i potrebe, no one su bile zakopane negdje duboko. Godinama sam ih zanemarivala dok sam drugima ispunjavala njihove želje i udovoljavala njihovim prohtjevima…

Došlo je napokon vrijeme da kažem DOSTA i da sebe stavim na prvo mjesto!  Po prvi put  sam uradila nešto za sebe, za svoje dobro. Prestala sam biti „Super Marija“ i postala sam samo obična Marija, Marija koja voli život, Marija koja voli i cijeni sebe, a najvažnije i Marija koja sada zna jasno reći – dosta, kada je to potrebno.

Sigurna sam da se većina žena vidi u ovim mojim riječima i sigurna sam da negdje u vama čuči taj otpor koji ćete prije ili kasnije iznjedriti. Same, ili uz pomoć obitelji i prijatelja.

Možda će  nekome ovo zvučati neobično, ali meni je ova bolest donijela jako puno lijepih stvari.

Fešta

Nije mi bilo lako promijeniti „tvorničke postavke“ koje su bile svih ovih 38 godina no svakim danom sam sve bliže cilju.

 

Samo četiri dana prije rođendana, 27. srpnja završila sam zračenje. Nisam ga dobro podnijela. Na kraju sam imala višestruke opekline. Svakodnevni odlasci u Rijeku bili su i psihički, a i fizički jako iscrpljujući za mene. No izdržala sam i to i odlučila sam da ću NOVI ROĐENDAN proslaviti sa svojom hordom ljudi, s ljudima koji su mi nesebično davali snagu i ljubav u ovom teškom periodu za mene.

Bila je to uistinu veličanstvena fešta. Energiju vam ne mogu opisati, ali slike govore tisuću riječi… Slavili smo, pjevali , plakali… Bili smo skupa…

Skupa smo slavili moj novi život!

Ljekovita doktorica

 Mjesec dana nakon slavlja imala sam svoju prvu kontrolu kod moje najdraže onkologinje dr. Anuške. Čekala sam ispred njezine ordinacije pokušavajući ostati smirena no kad su se vrata otvorila, a iz ordinacije izašla mlada žena s maramom na glavi, blijeda, bez trepavica i obrva, htjela sam pobjeći glavom bez obzira… Probudio se strah u meni.

Nakon par minuta otvorila su se vrata, a iza njih se  pojavio prekrasan osmijeh moje drage onkologinje.

„Mare, tu ste!“, uzviknula je,

digla sam se i pohrlila u zagrljaj svojoj doktorici…

„Jeste svjesni, draga Mare, da je sada sve gotovo, sve je iza vas?!“, govorila je.

Suze su mi prekrile lice pod maskom. Bilo mi je tako teško. Pa da, gotovo je jedno ružno razdoblje za mene!

Nakon što smo završile pregled i razgovor, digla sam se i uputila prema izlazu.

Zagrlile smo se čvrsto i još jednom sam osvijestila koliko jako volim tu ženu.

Ova bolest mi je donijela  divne ljude u život, od moje dr. Anuške pa sve do mnogih divnih žena koje su mi se svakodnevno javljale tražeći potporu, dozu pozitive i koji savjet.

Bila sam uistinu sretna da u meni vide svijetlo, uzor za borbu. Nekad nam je bilo teško, a nekad malo lakše,  ali ponosna sam na sve žene jer su se toliko puta lomile, ali nisu odustajale. Opisat ću vam jednu od mojih cura – Maju!

 

Maja

Maja je jedna divna mlada žena, majka dviju curica.

Susrela sam je u vrijeme kada sam ja još prolazila kemoterapije.

Nazvala me moja dr. Anuška (Anuška Budisavljević, OB Pula) i pitala me bih li bila voljna pomoći mladim ženama koje vode sličnu ili istu bitku kao i ja.

Doktorica je bila ponosna na mene, ponosna na način na koji sam se  nosila s ovim teškim izazovom i željela je da to podijelim s drugim mladim ženama.

Uistinu mi je bila velika čast kada sam to čula i prihvatila sam prijedlog i ne sluteći što me sve čeka. Prošlo je dobrih14 dana prije nego što je Maja skupila hrabrosti da me nazove. Zazvonio je telefon, a s druge strane slušalice bilo je jedno mlado, uplašeno biće. Bila je to Maja!

Moje lice je bilo ozareno od ponosa i sreće no nedugo nakon početka razgovora shvatila sam da ovo neće biti nimalo lako. Maja je doživjela rak kao bolest kojoj je jedini mogući ishod SMRT i to je uistinu bilo strašno. Budući da prvi razgovor nije baš prošao dobro, ohrabrilo me što se svaki sljedeći pokazivao boljim.

S Majom sam prolazila svaku kemoterapiju iz sata u sat, iz dana u dan i to ne računajući da sam i ja sama  u to vrijeme prolazila zadnje kemoterapije. Moj muž je bio fasciniram odakle vučem tu snagu da pomažem drugima dok je i meni bilo tako loše.

Jedan dan (dan moje zadnje kemoterapije) bilo mi je strašno loše. Ležala sam u zamračenoj sobi i molila Boga da se ne ispovraćam od muke, no taj isti dan Maja je dobila svoju crvenu kemo i bilo joj je jako loše.

Zazvonio  je telefon, a ja sam znala tko me treba. Ustala sam lagano iz kreveta, saslušala Maju, dala sam joj savjet i upijala svaku njezinu riječ, ne dajući joj do znanja da jedva izdržavam. Prošle smo svih 16 terapija skupa, slušala sam ja Maju, gledala  je kako raste. Od one tihe i uplašene, postala je jedna hrabra, pozitivna žena. U njezinom rječniku nije više bilo riječi smrt.

Jako  sam ponosna na tu mladu ženu!

Pred kraj terapije mi se povjerila da bolju učiteljicu nije mogla niti zamisliti i kako osjeća da nervira ljude svojom pozitivom!

 

Moja misija

 Evo je i moja Maja je pobijedila uljeza, uništila ga je snagom uma i kemoterapijama.

Dok pišem ovaj tekst, Maja se sprema za operaciju u Zagrebu kod mog dr. Rotha.

Moja misija je ispunjena, a moje srce na mjestu, baš kako treba biti. Jedan krasan mladi život je spašen.

A ja? Ja sam bila dio te prekrasne priče.

Shvatila sam da je moja misija na ovoj zemaljskoj kugli pomagati ljudima i da me ponovo ozarena lica čine ispunjenom i sretnom.

 

 

Kolovoz, 2020.