Najčešće ime u Hrvatskoj nosi jedna jedinstvena žena. Ona je Marija, ima 38 godina, majka je dvoje djece i ovo je njezina priča!

 

Moje ime je Marija i imam 38 godina.

Majka sam dvoje djece, Mattea (10) i Darie (4).

Moj život nije bio lagan od malih nogu.

 

S 8 godina sam u roku od 2 mjeseca izgubila dvije sestre, voljenog djeda koji je bio veliki oslonac u mom odrastanju, izgubila sam dom (kuću u kojoj sam odrasla), izgubila sam svoje nevino djetinjstvo. Počeo je rat…

S mamom sam krenula u novi svijet, a svo naše bogatstvo stalo je u jednu bijelu vrećicu, sve uspomene, ali baš sve je bilo u toj vrećici.

No sve to nije bilo dosta pa sam s 28 i 34 godine imala dva carska reza koja su me zamalo koštala života. Umjesto da se radujemo rođenju naše djece, doktori su se borili za moj život. Prve dane života Mattea i Darie provela sam po bolnicama u polusvjesnom stanju, dok su se moj muž i mama brinuli o njima.

Sve to ostavilo je velik trag na meni i posljedice tih trauma su kasnije samo polako izlazile van i manifestirale se na razne načine.

Signali tijela

Prije točno 8 mjeseci moj život se u potpunosti promijenio. Otkriven mi je rak dojke Her 2 trostruko negativan Ki 67 92% (kažu da je to jedna od onih najgorih opcija kada je riječ o raku dojke), s metastazama na limfnim čvorovima, ali nije to sve… Prije prije dvije godine mi je izvađena štitnjača u potpunosti, ali bila je riječ o dobroćudnoj tvorbi.

Mjesecima me boljela ruka, ali nekako čudno, trnula je, a ja tome nisam baš pridavala veliku pažnju budući da je bilo ljeto i kod nas u Istri vlada ludilo, tj. svi radimo punom parom pa mi je nekako bilo logično da me ruka boli od previše posla.

No ta moja desna ruka mi je stalno slala signal da nešto nije u redu i konačno sam se odlučila posjetiti svoju dragu doktoricu Moscatello i odraditi UZV. Minute su trajale kao sati i odmah sam znala da nešto nije dobro. Pogled moje doktorice je bio zabrinjvajuć, a ja sam, uplašena,  samo u sebi ponavljala da mi nije ništa, no istina je bila sasvim drugačija…

„Marija, ovo nikako ne izgleda dobro, tj. izgleda alarmantno i morate hitno u Zagreb na obradu“, bile su riječi moje doktorice.

Te njezine riječi su mi odzvanjale u glavi, a suze su samo počele teći. Ne opet!!! Zašto opet ja? Što to nisam naučila kako treba prije 2 godine pa da opet moram ponoviti gradivo u još goroj verziji?!

Rak, smrt, a moja djeca? Kako da im kažem? Tisuću pitanja, a niti jednog odgovora. Vrištala bih od muke, a ispred ordinacije me čekaju muž i djeca. Sjela sam u auto i muž me je šutke zagrlio i samo šapnuo tiho u uho – reci mi da nije opet… Ja mu nisam mogla reći niti riječi, a njemu se bijes ocrtavao na licu. Dječica su me grlila i ljubila da ne budem tužna, a meni se srce rasulo u 1000 komada.

Nakon 15 dana došli smo u Zagreb kod mog dr. Andreja Rotha (vrhunski kirurg, miran, staložen, ali ne baš pričljiv) koji nas je uputio na daljnju obradu koja je trajala dobrih mjesec dana.

Tih mjesec dana sam ja oplakala, tugovala, bila ljuta na Boga, ljuta na sebe, mrzila sam samu sebe jer sam si dozvolila da se opet razbolim.

Trenutak preokreta

Jednom prilikom, dok sam čekala ispred Klinike za tumore, doživjela sam veliki šok, ali pozitivan preokret u svojoj glavi.

Mom kukanju i jadikovanju je došao kraj kada sam ugledala jedno malo stvorenje koje je bilo žuto, bez kosice, a tako veselo, sretno i puno života. Bio je to šamar za mene. Postidjela sam se same sebe jer sam kukala nad vlastitom sudbinom i nad izazovom koji mi je dat da me malo opameti i osvijesti, a ovaj malac izmorenog tijela je skakutao pun života.

Od tog trenutka sam prihvatila objeručke taj izazov kao nešto što se može i mora riješiti, a na meni je da uzmem stvar u svoje ruke i da to riješim najbolje što znam.

Mjesec dana čekanja je za mene bilo užasno jer sam znala da u meni postoji nešto čemu nije mjesto u mome tijelu, a ja moram čekati taj jedan poziv. Koliko je samo tromo to naše zdravstvo!

Nakon tih mjesec dana sam upućena na onkologiju u Pulu kako bih počela s terapijom 4 AC i 12 Paklitaksela.

 

 

Moj anđeo čuvar

Došla sam prvi put kod svoje onkologice dr. Anuške Budisavljević, kako bi mi iznijela plan liječenja (ajme, o njoj bih mogla pisati satima), a onda sam tek shvatila da počinje borba za život. Ta teška borba je bila puno lakša uz tu divnu doktoricu koja mi je svaki put, dok sam ulazila ponovno u njezinu ordinaciju, izmamila osmijeh na lice. Ona je bila moj Anđeo čuvar.

To vam je prvenstveno  jedna divna žena, a nakon toga vrhunska doktorica. To je žena koja ima srce i dušu i kojoj niti jedan pacijent nije samo broj, to je doktorica koja bi trebala biti  uzor svojim kolegama, primjer kako se taj težak posao odrađuje s ljubavlju.

Tu ženu jednostavno morate zavoljeti.

Moja borba

Prije samog početka sa terapijom, odlučila sam sjesti i svojoj dječici  objasniti da je mama malo bolesna i da će mi trebati malo njihove pomoći dok ne ozdravim. Njihova zbunjena lica su gledala u mene ne sluteći o čemu mama priča.

   

 

 

 

 

 

 

 

 

Prvi korak je bio šišanje moje poluduge kose, nakon toga tetoviranje obrva.

Odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke i preduhitriti sve nuspojave koje nose kemoterapije i time smanjiti traume svojim najdražim članovima obitelji.

Samo rezanje kose bilo je jako bolno za mene. Moj muž je uzeo mašinu za šišanje u ruke, ali nije imao hrabrosti to napraviti pa sam morala nazvati svoju frizerku. Već sutradan sam došla kod svoje Alenke koja je uzela mašinicu u ruke i počela plakati. Bilo je to toliko bolno za sve oko mene. Kada sam došla kući, zatvorila sam se u wc i vrištala od boli i od tuge. Uzeli su dio mene. Bio je to težak period. Trebalo mi je dosta vremena dok nisam smogla hrabrosti da se pogledam u ogledalo i onda sam  shvatila da je moja ćelava glava, unatoč svemu, bila lijepa na svoj način, a ja sam još stavila i crveni ruž koji je bio moj zaštitni znak. Nisam dopuštala da me tuga preuzme nego sam se ponosno uhvatila u koštac s izazovom.

Noć prije prve terapije nisam niti oka sklopila. Bila je to jako duga noć…

10.10. Počinjemo s terapijom Red devil i uistinu taj naziv ima puno značenje riječi. Terapije sam prilično dobro podnosila, a svi oko mene su se ponašali kao da sam zdrava. Nisam dopuštala da me itko sažalijeva.

Dječica su jedino teško podnosila da me nisu mogla grliti i ljubiti kada bih dobila terapiju.

Dok sam ja nepomično ležala u krevetu nakon terapije, oni su stajali na pragu sobe i slali mi poljupce da se što prije dignem i ozdravim. Najviše je bila tužna moja Daria jer joj je falio mamin zagrljaj. Moj muž bi se noći šuljao i osluškivao jesam li živa, a moja mama nije noćima spavala od brige.

Sve je to bio jedan začarani krug, a svi mi smo pokušavali živjeti normalno koliko nam je to dozvoljavalo moje stanje.

Terapije sam odradila do 3.03. i odmah smo napravili MR, a nalaz je pokazao da je moj zločesti podstanar nestao u potpunosti. Yes!!! Bila je to moja pobjeda!

Našoj sreći nije bilo kraja, ali nije bilo ni odmora jer smo morali odmah početi odrađivati sve pretrage koje su potrebne za operaciju.

Dobila sam konačno poziv da dođem u Zagreb 6.04.2020.

Prije samog odlaska u bolnicu, posjećujem svoju Ljilju (Ljilja je moj uzor, moj razum), onako na daljinu. Nema zagrljaja, nema poljupca nego samo osmijeh očima koji govori tisuću riječi. Lica su nam prekrivena maskama, ali oči su slobodne i niti jedan virus im ne može ništa. Ljubav isijava na sve strane.

   

Ta pandemija je napravila opći kaos u već ionako kaotičnom svijetu. Nije nimalo ugodno ići na operaciju, a znati da se vani dešavaju grozne stvari. Ljudi umiru od nekog nama nepoznatog ludog virusa koji je zaustavio cijeli svijet.

Mjere koje su vladale u to vrijeme izazivale su duboke uzdahe i zabrinutost u očima svih nas. Prije samog ulaska u bolnicu, prošla sam pregled kao u filmovima. Sva lica su bila prekrivena maskama, a ljudi su komunicirali očima.

Pozdravljam se s Tonijem koji sa strahom u očima odlazi nazad u Istru. Stisnuo me jako i zagrlio, a u tom zagrljaju sam osjetila svu njegovu brigu kako mu struji kroz tijelo.

Ulazim u predvorje bolnice i čekam da netko dođe po mene, a te minute traju toliko dugo, to iščekivanje traje predugo.

Nakon nekog vremena dolazi sestra i odvodi me u sobu br. 419 na četvrtom katu. Tamo me dočekuje hrpa divnih ljudi, počevši od mog dr. Rotha, dr. Milasa pa sve do sestara, tehničara i teta čistačica. Moram priznati da sam bila ugodno iznenađena koliko su svi ti ljudi bili ljubazni unatoč tempu koji su imali i situaciji koja je vladala u vanjskome svijetu.

07.04. voze me u operacijsku salu, a tamo me dočekala hrpa mladih nasmiješenih lica, zezaju me, nasmijavaju dok ja polako tonem u san znajući da za mene kreće novi život te da će sve loše ostati u toj sali.

Operacija je prošla super, a sam oporavak je prošao iznenađujući dobro.

Budući da se to sve odvijalo u ludo vrijeme pandemije korona virusa i potresa koji su tresli Zagreb, ja sam ubrzo bila otpuštena svojoj kući.

Oporavak kod kuće uz najmilije prošao je nadasve odlično.

Završilo je jedno teško razdoblje za sve nas i sada kreće neko novo razdoblje u našim životim.

Nalaz PHD-a je pokazao da je podstanar u potpunosti uništen te mi je ostalo da odradim još samo zračenje.

Prije tjedan dana sam se, prvi put u cijeloj ovoj borbi, susrela s lječnicom koja mi je svih ovih 8 mjeseci pretočila u samo 10 minuta razgovora.

Dogovor oko zračenja završio je jako ružno. Moja je sreća da nikad nisam susrela jednu takvu doktoricu kojoj uistinu nije bilo mjesto na onkologiji.

Ta žena ubija volju za životom.

10 minuta je draga doktorica pričala o smrti, o postotku preživljavanja i o tome da je taj moj rak najgora moguća opcija!

Prvi put u životu sam ostala bez teksta, u šoku, u nevjerici…

Izašla sam brzinom munje iz njezine ordinacije gušeći se u suzama. Muž je u nevjerici gledao zbunjeno, nevjerujući da je netko uspio srušiti moje čvrste stavove o životu i borbi.

Uzela sam mobitel i poslala poruku svom Anđelu čuvaru, svojoj onkologici Anuški koja me smirivala, pokušavajući me vratiti na moj put kojeg sam sve do tada sljedila.

Duboko se nadam da više nikad neću sresti takvo biće i da će ovo ružno iskustvo ostati tamo negdje iza mene.

Znala je ona sve o bolesti, ali nije ništa znala o borbenoj Mariji, o mojoj snazi i o mom jakom umu.

Sada me čekaju 33 zračenja no unatoč ovom teškom izazovu, čitavo ovo vrijeme nisam dopuštala da me tuga preuzme nego sam se ponosno uhvatila u koštac s izazovom.

Moji oslonci – moja snaga

Iza sebe sam imala obitelj i hordu divnih ljudi koji su mi davali snagu, koji su me veselili.

U tom periodu je iz mog života izašlo jako puno ljudi za koje sam mislila da su mi prijatelji, a ušli su novi, divni ljudi, vrijedni moje pažnje i moje ljubavi.

Ljudi su činili dobra djela radi mene, ljudi koje nisam niti poznavala. To je bio jedan jako intezivan period u mom životu gdje su pale moje ružičaste naočale, a ja sam gledala svijet u čudu nekim drugim očima.

Trebalo je životne navike i načela promijeniti iz korijena. Počela  sam raditi ono što me čini sretnom, uživati u životu i prestala sam trčati kroz život. Počela sam primjećivati ono što  prije ne bih niti pogledala. Počela sam prakticirati zahvalnost, počela sam raditi na sebi, počela sam hraniti svoj duh zdravom hranom.

 

Ma nema toga što ova lavica ne može riješiti! Vjerujem u sebe!

Život je jedno divno putovanje, a mi sami odabiremo stanice i ljude koji se ukrcavaju i iskrcavaju na tim stanicama.

Uživajte u tom putovanju ma koliko god nekad bilo izazovno.

Ja sam s ove etape svoga puta izašla snažnija, razumnija i puna života.  Putujem dalje s osmijehom i vjerom!

 

 

Ispričala: Marija Patljak Bilić

Fotografije iz privatnog albuma