Priča Saše Dracha “Sve za nju”

/Priča Saše Dracha “Sve za nju”

Prošlo je dosta vremena otkako je Saša napisao ovaj tekst, a mi smo čekali trenutak za njegovu objavu. I eto, dogodio se nakon što je Saša napisao i nedavno objavio knjigu “Priče o jazzu i drugi zapisi” u kojoj je svoje mjesto našla i priča “Sve za nju”. Prenosimo je u cijelosti u želji da potakne sve partnere žena, koje liječe karcinom, na razmišljanje o tome koliko je važno ne zapustiti sebe, jer osnaživanje vlastitih kapaciteta jest odgovorno ponašanje prema sebi i prema onima koji vas trebaju. Hvala Saši na priči i njegovoj i našoj psihologinji koja je željela ostati anonimna i na čiji rad smo ponosni.

Knjigu “Priče u jazzu i drugi zapisi” svakako pročitajte. Ne samo radi zapisa “Sve za nju”. Nemojte da vas od čitanja odvrati činjenica da ne slušate jazz i o toj glazbi ne znate ništa. Možda je to najbolji razlog. Prepoznat ćete strast, posvećenost i isprepletenost života i glazbe. Vrlo je vjerojatno da ćete poželjeti poslušati neku skladbu. Možda ćete otkriti da su vam neke poznate i drage, a možda se u vama krije pravi ljubitelj jazza.

 

Sve za nju

Ovaj sam tekst mogao početi na nekoliko načina.

Možda od Ines. Od drage prijateljice s kojom sam davno, davno radio u Studentskom listu, ona je lektorirala, a ja sam pisao svoje prve tekstove o filmu. Nju su poslije obaveze odvukle drugim smjerovima, ja sam se u novinarstvu s prekidima zadržao do danas. No, što zbog zajedničkih prijatelja, što zajedničkih zanimanja, ostali smo u vezi. Ona je vrlo dobro znala da mi ljetos, kad je sada već moja pokojna supruga Mateja ušla u terminalnu fazu svoje bolesti, doista nije bilo lako.

Ili se moglo početi od naše obiteljske odluke da početkom prošloga ljeta iz Zagreba cijela obitelj, na izričitu Matejinu želju, sredinom šestog mjeseca, odmah poslije završetka škole, ode u Našice, kad je to bilo gotovo van svake pameti. Mateja više gotovo ništa nije mogla napraviti samostalno, a udaljavanje od ozbiljne medicinske pomoći bilo je krajnje riskantno. Istovremeno, bilo je to već vrijeme kad joj je valjalo ispuniti svaku želju.

Ili se moglo početi vedutama našičkog perivoja, suncem koje, kad dopodne obasja zlatno žuti dvorac Pejačevićevih, uz miris kave, s terase hotela, učini da izgleda poput najljepše rođendanske torte. Slikama Matejina zavičaja…

Ovako ili onako, iako je Mateja poželjela provesti svoje zadnje ljeto u rodnim Našicama, već nakon dva tjedna morao sam je hitno vratiti u Zagreb, bliže liječnicima, dok sam djecu ostavio da uživaju s prijateljicama. Kupanje na jezeru, igre s psom, rolanje i vožnja biciklom, polja i šume, sve to im je trebalo odvratiti misli od onoga što se po bolnicama događalo s mamom.

Međutim, kad sam je, uz veliku pomoć prijatelja i drugih dragih ljudi, konačno uspio prepustiti liječničkoj brizi, bio sam posve dezorijentiran. U Zagrebu sam bio praktički sam, bez djece, bez psa, u praznoj kući, sa stalnim iščekivanjem da će me rano ujutro nazvati iz bolnice. To vrijeme, naime, kad dežurna sestra obavještava obitelj o smrti pacijenta. Nisam bio sasvim svjestan u koliko sam strašnom stanju dok nisam shvatio, spremajući se u Našice na samo jedan dan, vidjeti djecu, da u Zagrebu nisam proveo samo sedam, kako sam bio uvjeren, već punih petnaest dana. Netko me na to upozorio i prvo nisam mogao povjerovati, naime, da mi se takvo što moglo dogoditi, da toliko izgubim pojam o vremenu, a onda sam shvatio da je vrag odnio šalu.

Eto, otprilike tada me nazvala Ines i dala mi telefonski broj udruge SVE za NJU i rekla kome da se obratim.

Pripremila je teren za mene, pa su, kad sam se javio, znali tko sam. Ništa nisam morao objašajavati. “Samo dođite”, rekli su mi. Dogovorili smo se brzo i lako.

Na prvi susret sa svojom psihologinjom otišao sam prilično unezvijeren. Nisam imao nikakvih iskustava u razgovoru s psiholozima, osim što sam gotovo godinu dana ranije otišao jednoj dječjoj psihologinji, bojeći se za djecu, da pitam što bih trebao poduzeti po pitanju tada već sasvim izvjesne skore smrti njihove majke. Već tada je naime bila potvrđena dijagnoza da se karcinom, koji je dvije godine ranije, nakon šest godina borbe, doveo do puknuća pršljena kralježnice, sada probio u mozak. Dobrih sat i pol sam monologizirao i objašnjavao situaciju kod kuće i kako se djeca s tim nose, da bi mi na kraju psihologinja rekla da joj se čini kako su cure OK, ali da bi psihološka pomoć možda trebala – meni. Ja sam se na to nasmijao, zahvalio na savjetu i otišao. Nazvao sam neki broj koji mi je dala, no onda sam shvatio da je to neka psihijatrica koja radi privatno, a kako nisam baš imao novaca, to mi je bio i dodatni razlog da sve to do daljnjega zaboravim.

A onda se, eto, sljedećega ljeta, Matejina smrt sasvim približila. “Nemojte je pokapati unaprijed” govorila mi je ona dječja psihologinja, no ja sam to ipak činio. Stalno sam zamišljao tu situaciju i susret s djevojčicama kojima ću upravo ja morati prenijeti tu strašnu vijest. Bojao sam se kako će reagirati, koja će pitanja postavljati, hoću li ih morati uvjeravati u vječni život, kako će reagirati na sprovod, na krematorij, hoće li se postaviti pitanje kremiranja, pepela, pokapanja, groba. Svakodnevni posjeti Mateji bili su mi užasno stresni. Dragi ljudi, sestre i liječnici i uopće svi s kojima sam se susretao prvo u bolnici za plućne bolesti na Jordanovcu, a onda i u Rockfellerovoj, bili su iznimno blagi i suosjećajni, brižni, pažljivi i strpljivi, no strah i neizvjesnost, krajnja ozbiljnost njezina stanja, sve me to užasno iscrpljivalo.

Danas mi nije jasno kako sam se uopće pristao otvoriti u tih nekoliko razgovora, u sedmom i osmom mjesecu, prije nego što je moja psihologinja otišla na odmor. Ne znam koliko mi je to tada odgovaralo, ti prvi posjeti, ne sjećam se više ni kako su ti naši prvi razgovori tekli, osim što sam kasnije bio svjestan da je mene i moju psihologinju dijelio jedan prilično veliki stol, a da smo u nadolazećim mjesecima, da, baš kao po nekom priručniku, ili u nekoj predstavi, počeli sjediti sve bliže i napokon bez stola, sučelice jedno drugome, na možda jedva metar udaljenosti. U tim razgovorima otvarala su se mnoga pitanja. Ne mogu reći da su se izrodili neki jasni odgovori, ali u prvim posjetima ono što sam zapamtio bila je određena sigurnost koju mi je moja psihologinja usadila. Ohrabrila me i uvjerila da to što radim s djecom i kako s njima razgovaram o maminoj bolesti, kako ih pripremam na ono što neumitno slijedi i što činim s Matejom i sa svim ostalim, da je sve to dobro. Ta sigurnost mi je pomogla. Imao sam dojam da stojim čvršće na toj zaljuljanoj podlozi, svjestan da me itekako teško razdoblje tek očekuje, ali učinilo mi se da ću se ipak u svemu tome snaći. Strah je ipak malo splasnuo.

Kad se moja psihologinja vratila s odmora, nastavili smo razgovore, jednom ili dva puta tjedno, da bi se kasnije ustalilo jednom tjedno. Zbližili smo se, prilično, rekao bih, na način da sam uspio progovoriti o mnogim, iako ne baš o svim stvarima. Uglavnom o onome što je izravno bilo vezano za situaciju u kojoj sam se našao. Dakle, nismo nikad načeli djetinjstvo, odrastanje, tatu, mamu i što ja znam o čemu se sve sa psiholozima može razgovarati. Moja me psihologinja znala rastaviti na sastavne komade ubojitim, točnim pitanjima, a kad bih se raspao, znala me i skupiti, dala mi je neke savjete i objasnila mi određene principe iz kojih sam naslutio kako i što iskoristiti.

A onda mi je jednom rekla da se naši razgovori bliže kraju. Tada je već Mateja bila tri mjeseca pokojna, ja sam dobar dio toga uspio posložiti, kao i moja djeca, shvatio sam da je ispred mene novo razdoblje, o kojemu ne znam puno, razdoblje o kojemu ću učiti i prilagođavati mu se, teško razdoblje u kojemu će naš mali trio funkcionirati na neki sasvim nov način. Imamo sreću da je oko nas nekoliko suosjećajnih, dragih i bliskih ljudi, ali na kraju dana, kad legnemo, i nakon što djeci pročitam priču za laku noć – što nam je dugogodišnji svakodnevni ritual premda moje cure imaju već punih trinaest – na kraju dana ipak ostajemo sami.

Hoće li taj naš mali trio, koji se sada čini vezan vrlo čvrsto, neraskidivo, usprkos čestim svakodnevnim prepirkama i vikanjima, nadmetanjima i podbadanjima, svim onim potrebnim i nepotrebnim napetostima, plaču i zagrljajima, u ljubavi i razumijevanju, potrajati na ovaj način i dalje, koje nas sve nedaće i problemi čekaju, to ne znamo. No, znam da barem onog trenutka kad legnemo i kad počnem čitati naglas tu našu večernju priču, nestane tog bremena, razmirice prethodnoga dana se zaborave, a divni osjećaj zajedništva koji nam daju ti pomno odabrani retci, uvijek bude blagotvoran.

Saša Drach

Iz knjige “Priče o jazzu i drugi zapisi”

2017-07-13T16:42:58+00:00 13. srpnja 2017.|
%d blogeri kao ovaj: