„Sudionice su izvijestile da su im najkorisnije strategije suočavanja s bolešću bile traženje socijalne podrške te religiozno suočavanje.“

Udruga SVE za NJU u više je navrata pružila priliku studentima za prikupljanje podataka od žena oboljelih od raka za potrebe izrade diplomskog rada. Potičemo znanstveni interes za istraživanja na području psihosocijalnog funkcioniranja oboljelih. Predstavljamo sažetak diplomskog rada Mare Šimunović.

Uvodno se oslonila na mnoge ugledne autore među kojima i na Holland, 1988. „Osoba oboljela od raka često se mora suočiti s osjećajem nesigurnosti vezanim uz vlastitu budućnost, neugodnim posljedicama postupaka liječenja bolesti, ali nerijetko i osjećajima izolacije, stigme i krivnje. Stres se javlja već pri sumnji na dijagnozu, a prisutan je tijekom čitavog procesa liječenja. Čak ni završetak liječenja ne predstavlja kraj procesa psihološke adaptacije. Adaptacija se nastavlja dugo nakon povlačenja bolesti. Psihološki i somatski stres, negativne misli i anksioznost povezana s razmišljanjem o smrti postupno opadaju prvu godinu od dijagnoze. Ipak, neki oboljeli pet i više godina nakon završetka liječenja izvještavaju o fizičkim, emocionalnim i socijalnim problemima povezanim s bolešću.

Nadalje, PTSP može biti i posljedica iskustva kao što je rak dojke, no posttraumatski rast nije direktna posljedica traume, već rezultat unutarnje borbe pojedinca da prevlada i osmisli traumatsko iskustvo. Koncept posttraumatskog rasta tako otvara novi način poimanja traume koja osim očitog negativnog utjecaja na život pojedinca, može ponekad rezultirati i nekim psihološkim dobrobitima.

Posttraumatski rast, kako ga definiraju Tedeschi i Calhoun, ima pet domena: osoba više cijeni vlastiti život te je došlo do promjene u prioritetima; topliji, intimniji odnosi s drugim ljudima; više izražen osjećaj osobne snage; prepoznavanje novih mogućnosti u vlastitom životu te duhovni razvoj. Ono što valja naglasiti jest činjenica da, iako pretpostavlja pozitivne promjene u životu pojedinca, posttraumatski rast nikako ne podrazumijeva da osobe koje doživljavaju ove promjene, istovremeno ne pokazuju znakove stresa i psihološke patnje uslijed traume.

Mara Šimunović

Mentor: dr. sc. Damir Ljubotina, izv. prof.

Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju, 2014.

 Sažetak:

U suvremenim gledištima na traumu, ozbiljno fizičko oboljenje kao što je rak dojke, smatra se stresorom koji potencijalno može dovesti do posttraumatskog stresnog poremećaja kod oboljelih. Istovremeno, sve se veći naglasak stavlja i na koncepte pozitivnih promjena uslijed proživljavanja i prorade traumatičnog iskustva. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati posttraumatske stresne reakcije kod žena liječenih od raka dojke i promjene vezane uz koncept posttraumatskog rasta te neke povezane faktore. Istraživanje je provedeno na uzorku od 97 žena liječenih od raka dojke kod kojih je od završetka liječenja prošlo između mjesec dana i 6 godina. Korištenjem kriterija granične vrijednosti na PCL – C skali utvrđena je prevalencija od 21 %  indikativnih rezultata za dijagnozu PTSP – a. Prediktorima izraženosti PTSP simptoma pokazali su se eksternalni zdravstveni lokus kontrole povezan sa srećom i razina percipirane stresnosti bolesti. Velika proporcija sudionica izvijestila je o doživljenim pozitivnim promjenama uslijed iskustva bolesti. Mlađa dob sudionica, život u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, veća percipirana stresnost bolesti, intrinzična religioznost te internalni zdravstveni lokus kontrole povezani su s višom razinom doživljenog posttraumatskog rasta u ovom istraživanju. Sudionice su izvijestile da su im najkorisnije strategije suočavanja s bolešću bile traženje socijalne podrške te religiozno suočavanje. Također, čak je 83 % sudionica uspješnost svog suočavanja s bolešću ocijenilo kao ˝uspješno˝ ili ˝vrlo uspješno˝.