Kad se desi najgore – tekst Milane Vlaović

/Kad se desi najgore – tekst Milane Vlaović

Prenosimo Vam u cijelosti tekst Milane Vlaović, članice terapeutskog tima Centra za psihološku pomoć udruge SVE za NJU.

 

Kad se desi najgore

Prije nekoliko dana jedna je moja Facebook prijateljica, inače ugledna kolumnistica, napisala kako ima dijagnozu zbog koje uskoro mora na operaciju. Nije skrivala da je riječ o miomima, niti je pokušala sakriti da je prestrašena zbog onoga što je čeka. Prepričala je onda i reakciju svog prijatelja koje je, čuvši za njen zdravstveni problem, reagirao tako da joj je održao prodiku. Objasnio joj je samouvjereno da se takve stvari događaju zbog načina na koji ljudi žive; spomenuo stres, uzrujavanje, užurbanost. I dodao da on, za razliku od nje, svagdje ide biciklom. Pa je nastavio o svojoj veganskoj prehrani, jogi i svemu što čini kako bi, valjda, prevario smrt koja – kao što znamo – ne dolazi na vrata ako svaki dan odradite sat joge. Bila je pogođena njegovom reakcijom, u kojoj nije bilo ni traga suosjećanja ni brige. Iz brojnih životnih primjera poznato mi je koliko se na dnevnoj bazi ljudi susreću s bešćutnim reakcijama okoline kad saznaju da su bolesni.

Kad je o zaraznoj bolesti riječ, fizički kontakt s osobom jest opasan pa je njegovo izbjegavanje donekle razumljivo – iako razina opasnosti varira od bolesti do bolesti. No naš odnos prema tome ide puno dalje od racionalnog i utemeljenog straha. To da se depresiju i mnoge psihičke bolesti ne priznaje ili omalovažava, a bolesnike praktički uvjerava da glume kako su bolesni, poznato je svakome tko je naišao na bilo kakvu raspravu o depresiji. Međutim, kad je u pitanju karcinom, stvar postaje puno kompleksnija.

Već godinu i pol gotovo svakodnevno pružam psihološku pomoć ženama oboljelim od različitih vrsta raka. Najčešće se radi o raku dojke i maternice, ali u Centar dolaze i žene oboljele od drugih oblika karcinoma, jer kad takva bolest zakuca na vrata, pomoć je potrebna gotovo svima. U ovom tekstu nije mi namjera pisati o tim hrabrim ženama koje me svaki put iznova impresioniraju  – nego o nama. Naše društvo – nimalo prikriveno – na karcinom gleda kao na neku vrstu slabosti i sramote pa kod oboljelih traži to što su pogrešno radili i kako su živjeli da im se takva dijagnoza dogodila. Prebrojavaju im se kilogrami, popušene cigarete, popijene čašice, zamjera se sjedilački način života u nastojanju da se dođe do zaključka što je uzrok tome što ih je snašlo. Jer ako se ustanovi što je oboljela osoba radila pogrešno, a mi to ne radimo – onda možemo mirno spavati.

Sve te okrutne i besmislene reakcije posljedica su straha. Nemogućnosti našeg prihvaćanja činjenice da smo smrtni, ranjivi i krhki. Međutim, tu priča ne završava. Kako bismo bili sigurni u svom tanašnom uvjerenju da se takvo što događa drugima, a ne nama, osobito ako činimo sve kako treba – jedemo chia sjemenke, redovito vježbamo, izbjegavamo masnoće i šećere i pijemo samo u iznimnim prigodama – treba učiniti još samo jednu stvar da bi naš mali balon od sapunice nesmetano uokolo lebdio. Osobe za koje znamo da imaju zloćudni tumor počinje se – izbjegavati.

Čak i ako su prošle kemoterapiju, operaciju i zračenje, te se dobro osjećaju, nakon nekoliko kurtoaznih poziva telefonom ili pokojeg kućnog posjeta – tijekom kojeg se pomno odabiru pitanja i užurbano gleda na sat u nadi da će isti što prije završiti – mnoge se oboljele osobe susreću s tim da ih se više ne posjećuje. Ne poziva ih se na zabave i rođendane, a o njima se priča kao da su zapravo već otišli iako su fizički itekako prisutni. Dapače, svjesniji su sebe, svog tijela i života više nego ikad, ali okolina se ponaša kao da ih nema. Prešutno i tiho su živi pokopani.  Mnoge će vam osobe upravo tako opisati svoj najveći problem nakon što prođu kroz borbu protiv karcinoma. I više ih bole te reakcije negoli sama bolest.

Ako se požale svojim nekadašnjim kolegama s posla, prijateljima ili rodbini da se osjećaju usamljeno i da su uočili da im se ne javljaju, dobivaju odgovore poput: tebi sada treba mir, zato te ne zovem. Ili joše gore: moraš shvatiti da ja ne znam kako s tobom razgovarati, ipak ti više nisi ista osoba.

“Ali ja jesam ista. Sada sam zdrava. Ono što je bilo u meni je uklonjeno i treba mi društvo, razgovor. Nisam mrtva, živa sam i volim život više nego prije” – riječi su koje su često izgovorene u vjetar. Druga strana ih od svog iracionalnog straha nije u stanju čuti.

Mi se toliko bojimo smrti, a karcinom najčešće tako završava, da ne možemo ni izgovoriti tu riječ. Najčešći eufemizam za rak je “ono najgore”. Pritom ne želimo razumijeti da je ono najgore što se oboljelima događa naša reakcija, koja nije prirodna i ljudska, ne sadrži u sebi nikakvo razumijevanje ni empatiju. Karcinom nije ono najgore. On je prirodan, kao i mnoge druge bolesti, jer od nečega moramo umrijeti. Smrt je prirodna i doći će svakako, a kako smo se prema ljudima odnosili za života ono je što je važno i što nas međusobno razlikuje.

Kad je riječ o medijskoj osobi koja je oboljela, ono najgore je da je netko proganja, traži izjave i oduzima joj energiju i mir koji joj trebaju za borbu koja slijedi: Ako je netko spreman govoriti o svojoj bolesti, to je sasvim druga situacija, ali osoba treba sama donijeti tu odluku, bez ikakva pritiska.

A ako se radi o običnim ljudima, ono najgore je da ti drugi okrenu leđa. Ako sam jednu stvar naučila radeći taj težak, ali u velikoj mjeri opravdan i smislen posao, to je da obitelj, u koju se toliko zaklinjemo, nije uvijek utočiste u bolesti. Mnogi su doživjeli da ih upravo u najtežim trenucima članovi obitelji odbace, a pomoć im pruže potpuni neznanci, oni koje su do tada samo površno poznavali.

Bolest donese pročišćenje misli i preslagivanje života. Postavi stvari na svoje mjesto, dok ih zdravlje i snaga zamagljuju dajući lažni privid, koji se u dobru može dugo održavati. Bolest pokaže pravo stanje stvari i istinu o svačijem životu, donese darove koje mnoge oboljele osobe mudro prigrle pa izađi iz nje jače i spremnije za život.

Ako se netko u vašoj blizini teško razbolio, razmislite na koji se način vaš odnos prema toj osobi promijenio. Jedna od najgorih stvari koju možete učiniti bolesnoj osobi jest da je posramljujete zbog njenog stanja, što se dogodilo ženi s početka ovog teksta. No, još gora je stvar da je izbjegavate.

U današnjem vremenu lažnog savršenstva, kulta mladosti i ljepote, bezočnog uljepšavanja stvarnosti, biti bolestan postalo je teže nego ikada. A biti star i bolestan postalo je društveno neprihvatljivo, do te mjere da se ljude žive pokapa. Tako pokapamo vlastitu ljudskost. Kao što mnogi ne znaju dostojanstveno starjeti, jednako tako ne dajemo dužno poštovanje ljudima treće dobi, a pomisao o bolesti nastojimo kontrolirati, potisnuti i zaboraviti. Pobjeći od nje i praviti se da ona ne postoji ili joj pristupati senzacionalistički. Sve do dana u kojem ćemo se morati suočiti s tim da veganska prehrana nema moć koju smo joj pripisivali.

Draga ti koja ovo čitaš, ukoliko član tvoje obitelji ili ti prolazite kroz gore opisanu borbu i u potrazi si za psihološkom podrškom, pozivam te da se javiš u Centar za psihološku pomoć, SVE za NJU.

Milana Vlaović

22. listopada 2017.

2017-10-26T16:30:14+00:00 26. listopada 2017.|
%d blogeri kao ovaj: